VLASTA CENIĆ je rođen 10. oktobra 1957. godine u selu Kočane na jugu Srbije, u komšiluku grada Niša. Živi u rodnom selu, a radi u OŠ „Vuk Karadžić“ u Doljevcu. Piše poeziju o detinjstvu, za decu i odrasle. Objavio je dvadesetak knjiga pesama. Posebno se čitaocima dopada njegova zbirka „BATE ĆE SE ŽENI“, koja je pisana na narodnom govoru juga Srbije. Doživela je 6 izdanja. Ovo je njegov drugi roman o detinjstvu.
Osvajao je i nagrade na književnim manifestacijama, a ponosi se nagradom „Gordana Brajović“ za knjigu „KRILATI KAMEN“ 2009. godine. Član je Udruženja književnika Srbije.
Nosilac titule najboljeg nastavnika na prostorima bivše Jugoslavije i priznanja Najbolji edukator Srbije.
MOJA PRVA LJUBAV
Moja prva ljubav, lepa i mila,
ode u zagrljaj velikog grada.
Šesnaest njenih rosnih aprila
osta u selu kraj vinograda.
Tamo je srela, slučajno sasvim,
jednog dečaka. Posta mu draga.
Ko da su nekad zajedno rasli
ovde u selu kraj vinograda.
Dok ona gleda u solitere,
smeška se lice beloga grada,
a kad je sluša, Beograd bere
najlepša zrna iz vinograda.
Nemaju pojma Beograđani
da ja u selu patim i sada.
Uzalud sviće, moji su dani
ostali gore kraj vinograda.
A zrelo grožđe gleda u mene,
njenom se pismu i ono nada.
Prva mi ljubav polako vene
zajedno s lišćem vinograda.
ZIMA
Jedva vučem noge iz snežnoga gliba.
Oko mene fijuk nevidljivih šiba.
Vetar se cereka ko poslednja hulja
i trpa na mene tri tone pahulja.
Grabim na kraj sela, prema tvojoj kući.
O, bilo bi lepo na čaj vreli ući.
Ogrejati ruke kraj ognjene peći.
i šapnuti makar dve-tri tople reči.
Tvoja mala kuća, moja svetla žiža,
na promrzlom putu sve bliža i bliža.
Usred kijameta – ostrvo iz raja.
Na stolu se puše dve šoljice čaja.
Kad sam do nje došo, ko konj sam zarzo,
otresao grivu i vratio se brzo.
Sad sam opet slamka koju vetar ljulja,
zalutali putnik, sakupljač pahulja.
VOLEĆU TE, TEBE MI
Nemoj nikad reći KRAJ JE,
tvoja pesma treba mi.
Sve dok sunce nebu traje,
voleću te, ’leba mi!
Naš prijatelj povetarac
tvoju sumnju javlja mi.
I kad budem beli starac,
voleću te, zdravlja mi!
LJubomornih na sve strane,
razne zamke prave mi.
I zakonom da mi brane,
voleću te, slave mi!
Svedok mi je hrast iz šume
pred kojim smo vereni.
I kad hrastu koren umre,
voleću te, vere mi!
Na našoj je strani sreća,
došli smo iz bajke mi.
I narednih sto stoleća
voleću te, majke mi!
Mi smo jedan brod, u stvari,
prete bure, grebeni.
Nek’ udare i gusari,
voleću te, tebe mi!
Primjedbe
Objavi komentar