Vesna Stojičić
DOSTOJANSTVO
(Posvećeno jednoj ženi i njenoj nesrećnoj ljubavi)
Zaspala si
sa rukama deteta
ne obrisavši suze,
sanjala si san
iscrtan na vodi
sa razapetim nebom
izmedju prstiju,
zbog reči koja
peku grla,
zbog osmeha u kamenu
raspalih ljubavi,
kad je nebo prekinulo
da bude kavez za ptice.
Bila si mu
najlepši sako
kojeg obuče
kad ga se seti,
oteraj ludilo,
otvori srce Suncu
pomazi svetlost,
i druge muške oči.
Na uglu zaborava
izgužvaj karakter,
ne nateži više ostatke
iz prazne flaše,
ne saplići se
u mreži iluzija,
a crne roletne na očima
premaži crvenom bojom.
Pokupi mrvice
dostojanstva sa poda,
i stavi tačku
na ljubav slepu,
makar svako
vlakno krvarilo,
boleće roze
trake ožiljaka,
dok zvezda opet
u tvom oku zablista.
VOLELA BIH
Volela bih…
da sam knjiga
koju čitaš u krevetu,
i kada zaspiš
da ostanem na tvojim grudima,
listam po tebi,
kao nežna svila,
i ostavim trag na rebrima
da sam ti bila.
Volela bih…
da sam kiša
u kapljicama da se prospem
na tvojim usnama
osmehom da ti obojim oči,
i da te pijem i ispijam
oporni ukus vina
koji iščezava iz tebe.
Volela bih…
da sam sapun
u tvojim rukama
dok klizim po toploj koži
ja se polako topim,
u kosu da ti zadenem mesec,
na butini zalepim zvezdu,
I udjem duboko u tvoje pore.
Ne mogu živeti za sutra,
sutra dolazi presporo
sagoreću moje oči već noćas
pre nego što pobegnem.
SRCE OD PLIŠA
Ponekad se duša
prepusti praznini,
i skroz povilenim,
a razloge baš i nemam,
i sve mi postane tesno
usko srce i tesna mi koža
i pluća se za vazduh bore,
a noge bi samo išle,
išle bi bez cilja
ni same ne znaju gde bi.
I onda poludim
izmešam dušu
sa zemljom,
i postanem vetar
kao uragan duvam po svima,
i omrznem sebe
kad počnem da skupljam
strahove kao amajlije
pre nego što me ogreje proleće.
Stavim glavu pod kišu
osetim gorak ukus
nezahvalnosti,
i nacrtam na srcu od pliša
noge i krila,
i ono počne da pleše
ponekad leti,
i ne plašim se više meduza,
a crni leptiri ne mogu mi ništa.
Primjedbe
Objavi komentar