Suad
Krajnović, rođen je u Modriči 19.12.1952. godine.U Modriči
završava osnovnu školu i Gimnaziju kao učenik generacije. Kroz
srednjoškolsko školovanje bio je izuzetan u predmetima matematika i
fizika i takmiči se u tim predmetima na republičkom takmičenju
gdje zauzima visoka mjesta.Upisuje Elektrotehnički fakultet u
Beogradu koga napušta na završnoj godini, odlazi u JNA, gdje dobija
najveće vojno priznanje Značku primjernog vojnika… Čitav radni
vijek je proveo radeći u Energopetrolu kao poslovođa jer završava
školu u Novom Sadu za specijalistu za promet nafte i naftnih
derivata. Iako je u međuvremenu priveo kraju studije, posao koji je
zavolio nastavio je raditi do penzionisanja. Još kao srednjoškolac
pisao je literarne radove koji su nagrađivani, a u studentskim
danima i kasnije bio dopisnik u par listova, radeći i kao saradnik
na Radio- Modriča.
Napisao
je puno recenzija i kritičkih osvrta, a trenutno radi na romanu
,,Miris ljiljana,, sa temom iz prethodnog rata. Napisao je knjige
,,Građanin provincije,, kao i zbirku poezije za djecu “Snovi male
princeze”, Napisao je sportsku knjigu – monografiju NK Zvijzda
(Gradačac) od 1922-2017 pod naslovom ,,Od Vardara do Zvijezda”,
zatim dvije knjige-kritički osvrt na rad dvojice autora iz
Švedske pod naslovom:,,Poezija istine i ljubavi” i ,,Sandžak u
mislima i snovima”
Učestvovao
je sa svojim pisanjem i u knjizi Tito i mi, grupe značajnih autora
kao što su dr. Mirko Pejanović, dr. Salmedin Brkić, dr.Esad Bajtal
i još nekoliko priznatih autora. Sa nekoliko svojih pjesama
učestvovao je na Olimpijadi književnosti i umjetnosti održanoj
2016. godine u Rijeci i dvije njegove pjesme su se našle u zbirci
nagrađenih autora sa prostora ex- Jugoslavije, Italije, Austrije. Sa
jednim dijelom svog romana ,,Miris ljiljana, učestvovao je
na
takmičenju u Konjicu koji svake godine organizuje fondacija Lijepa
riječ i na kome učešće uzmu autori iz cijele BiH, te sa svojim
radom zauzeo prvo mjesto. Dobio je mnogo plaketa za učešće u
mnogim literarnim takmičenjima: Musa Čazim Ćatić, Udruženja
balkanskih pesnika i mnogo pohvalnica. U Gradačcu živi od
1981.godine, a već nekoliko godina bavi se i novinarskim pozivom
izvještavajući o događajima vezanim za ovaj grad za par novina i
nekoliko portala za što je takođe dobio priznanje.
U
pripremi je završena i spremna za štampanje i jedna zbirka pjesama,
knjiga
pripovjedaka
kao i jedna knjiga o sportu. Oženjen je, ima kćerku i sina koji ga
pokreće i pomaže mu da ovoliko stvara, unuku kojoj je posvećena
zbirka pjesama za djecu, kao I zeta koji ga podržava u svemu što
radi. Puno više se sada angažovao jer nađe slobodnog vremena da se
posveti onome u šta je bio zaljubljen svo ovo vrijeme- pisanoj
riječi.
KALDRMA
Šetamo
vlažnom kaldrmom
samoća
i ja.
Ne
znam koje nam je ovo veče
da
obilazimo mjesto našeg prvog susreta.
Mjesec
je svoju svjetlost prosuo
po
kaldrmi niz Gradinu,
osvjetljavajući
mi put
koji
smo mi nekad uglačali svojim koracima.
Težak
teret koji nosim u duši
postaje
sve teži, kao i koraci moji.
Oko
nas zadnji ostaci zime,
dok
me samoća pritiska svojom šutnjom
Zato
vrisnuh samoći na uho:
Dođi
ljubavi,natoči mi čašu proljeća,
svojim
osmjehom i iskrom u pogledu.
Zazvoni
kaldrmom svojim potpeticama,
kao
nekad.
Oglasi
se samo tišina.
Samoća
se još više primače.
Sa
Kule se začu huk sove.
Čak
se u i mjesec skloni iza oblaka
a
ispred mene sve utonu u tamu.
TIŠINA
Pogleda
prikovanog za plafon
ležim
na krevetu,
šutim.
Svuda
oko mene sumorna tišina.
Tjeram
misli o njoj
ali,
vraćaju se,
samo
ona ne.
To
ne mogu da prihvatim.
Uzimam
čašicu
smatram,
nestaće ova mora.
Ali
tada se javlja tišina
i
počinje da govori
Govori
sve glasnije
i
glasnije.
Ne
mogu da izdržim.
Bježim
iz sobe vani.
Šetam
gradom
bez
stanovnika, bez nje.
I
ovdje vlada tišina,
samo
prođe poneka silueta
Čekam
da se tišina
u
sobi smiri,
umori
od priče
i
da zaspe.
Smoren
od čekanja
odlazim
u sobu.
U
tišini liježem,
pogleda
prikovanog za plafon.
PRVO
ŠKOLSKO ZVONO
U
kući je strka, zbrka,
svi
u žurbi nešto traže,
fali
ovo,fali ono
al*
ne lezi na tom, vraže.
Najzad
neko glasno viknu
da
je naš*o čega nema.
Naš
prvačić tad odahnu
jer
za školu on se sprema.
Sve
je novo sad na njemu,
s cipelama
tako sjajnim.
A kad torbu on
zabaci,
osmjehom
se javi bajnim.
Danas on u
školu kreće
pa se malo
važan pravi.
Svi ga ljube i
tapšu ga,
čak mu se i
kona javi.
A pred školom
gužva,metež,
svi u školska
vrata blenu.
Kad zazvoni
školsko zvono
u
moru prvačića i on krenu.
Uzbuđen u
gomili,
što na oblak
liči gusti,
on
ne vidje kako majka,
suzu jednu za
njim pusti.
Primjedbe
Objavi komentar