SAFETA OSMIČIĆ, rođena u Gradačcu ali je najduži životni period provela u Modriči, gdje se školovala i radila.
Već više od trideset godina ne živi u domovini, iz koje je vjetar sudbine odnosi prvo u Hrvatsku, zatim u Njemačku, a odatle dolazi u Nizozemsku u kojoj živi već 23 godine.
Talenat za pisanje otkriven joj je još u ranom djetinjstvu, ali je prve knjige počela objavljivati u kasnim, zrelim godinama. Piše i objavljuje knjige na svom maternjem jeziku, a nedavno je ušla u zajedničku zbirku priča na holandskom jeziku, sa svoje dvije priče.
Djela su joj prevođena na više jezika: holanski, njemački, makedonski, slovenački, poljski, bugarski, arapski…
Uspješno se ogledala u pisanju proze i poezije za djecu i odrasle.
Učesnik mnogih međunarodnih književnih manifestacija, kao i međunarodnih umjetničkih kolonija: BIJELA 2012., KRČEDIN 2013. , POVLJANA 2014., NERETVANSKE VEDRINE, 2014, MORE NA DLANU, 2012., 2013., 2014. i 2015. I 2016. god. BJALOCVJATNIE VIŠNI, 2013. i 2016. u Kazanluku, Bugarska, na kojemu je dobila i nagradu, FEMINISTANBUL, Svjetski festival poezije, 2018. u Istanbulu…
Zastupljena u bezbroj međunarodnih zbornika poezije i proze, antologijama, a nosilac je i mnogo književnih nagrada.
Član je mnogih književnih društava. Dosada ima 12 objavljenih knjiga.
Svake godine nastupa kao autor na sajmovima knjiga.
OBJAVLJENE KNJIGE:
POEZIJA – 1. IZMEĐU NAS, 2. SAMAČKA SOBA U VELEGRADU, 3. POŽELIM TAKO i 4. OVA BOGDA MOGA ŽIVOTA,
KNJIGE ZA DJECU: 1. SLONICA MICA U KUPOVINI FARMERICA I 2. MEDO MEDENI I NJEGOVI PRIJATELJI
ZBIRKA PRIČA I PRIPOVIJEDAKA: 1. ZRELE GODINE
ROMANI: 1. MELEK RABIJA, 1. izd, UDAJ SE ZA MENE i MELEK RABIJA 2. izd.
ŽELJE
Skrivene kao visibabe
Pod snijegom što kopni
Kopne i moje želje
Iz korijena skoro sasušena
Ponekad bezobrazno izniknu
Izdanci novi
U zimskim noćima samoće
Siječem ih britkom oštricom razuma
Jer jalovi će ostati cvjetovi želja
Vrijeme ih oploditi neće
Niti sazreti jabuka u mome raju
I tako
Svakog proljeća kopnimo skupa
Moje jalove želje
I ja
DRUGAČIJA
Znaš, i u ono vrijeme
kad nam je mati bila
u mahali najbolja šnajderica
a babo često odlazio na teren
i iz čaršije se vazda vraćao kući pijan
od svo šestero njihove djece
ja sam uvijek bila drugačija
nisam se po ljepoti od njih razlikovala
(ona mi je uvijek nedostajala)
već po očima
u kojima se uvijek suza krila
i koje bi blještale od radosti
dok je u meni klijala poezija
JA NEMAM
Ja nemam more
da pored njega u smiraju sjedim
i u tim božanskim trenucima
gledam kako zrela naranča sunca
u modre dubine tone.
Ja nemam planine sniježne
što kao nevjeste
nose duge haljine bijele
a sunčeve zrake ih zlate.
Nemam ni rijeku
da slušam žubor njen
dok besani sati teku.
Ni jezera, te bistre gorske oči,
u kojima se ogleda sunce,
plavetno nebo i oblaci sivi.
Ja imam samo u bašti cvijet,
i ribicu zlatnu
u tegli od marmelade
koja mi svako jutro namigne
i okicama kaže:
ti najbogatija si:
jer živiš i voliš
i u očima cijeli svijet nosiš!
Primjedbe
Objavi komentar