Nermina Adžović Mustagrudić, Podgorica, R Crna Gora

Nermina Adžović Mustagrudić, Koordinator Resursnog Centra Z.Službe Ministarstva Prosvjete i Nauke Podgorica – Montenegro. Autor je preko 50 zbirki i antologija, takođe Evropskog i Svjetskog Šampionata Poezije. Dobitnik mnogih nagrada priznanja, potvrda, zahvalnica, diploma, plaketa, povelja, zlatnih medalja i td. Dobitnik Specijalne nagrade i član žirija na Evropskom šampionatu poezije, Šampion Svjetskog Šampionata poezije. Senator Svjetske Unije pjesnika, Potpredsjednik Svjetske Književne Akademije. Dobitnik nagrade u Salonu Svjetske Književnosti i umjetnosti, autor u Antologiji „Najbolji pjesnici svijeta“. Svjetska Unija pjesnika.-Predsjednik pisaca. Živi i stvara u Podgorici – rodno mjesto mjesto Tuzi Još u ranoj mladosti nagrađivana na regionalnom, opštinskom, republičkom i saveznom nivou. Počasni DOKTOR KNJIŽEVNOSTI

LOVAC I ZVIJER

Umiljato poput najnježnijeg krzna
Dopirale srcu najtopllije riječi

 

Vidjela te tamo gdje te bilo nije
Tvoja ljubav dušu bez dodira liječi

I tako sam tvoje upijala misli
Vjerovala svakoj istini i laži
Predala ti usne da se medom spoje
Osjetila stobom skoro gasle draži

Dugo već si bio lovac moga srca
To nijesam znala vješto si se krio
U zanosu želje svojih osjećanja
Ne znam od nas dvoje ko li je zvijer bio

Ukrotit me nećeš ne pripadam plijenu
Lovac kako biti ako ja to neću
Iz ruku ćeš mojih osjetit divljinu
Gledat u moj pogled moliti za sreću

Tu mrežu što pleteš pogrešna je zamka
I zvijer i lovac mogu bit u jedno
Na slamčicu pit ćeš i za disaj molit
U oči me gledat nemoćno i čedno

ISKRA I PLAMEN

Kaplje li ljubav dje se čemer cijedi
Sa riječima duše postojanje bodre
Mekano se igle kamenom šivaju
Pa uprte oči svud okolo bodre

Odjekuju gromko vikadžije neke
Posuli po putu ulje da se kliže
Fitilj je barut što na iskru gori
Postavljen pod noge drugima bliže

Ne puha se uvjek da upali plamen
Dje pepela ima tad u oko uskoči

 

Treba stajat čvrsto iza svojih riječi
Tad ponajviše svima su otvorene oči

Ne muti se voda na izvoru tudjem
Iza sebe niko ne može se skriti
Putevi su čudni posebno u tami
I s'izvora ćeš prvi mulj iz vode piti

RANJENI ORAO

U moći snage postojanja našeg

Milovala nježno ja,sam tvoja krila

Na izvoru svježem pokazala pute

Ubrzo se nada maglom izgubila

Slušala sam ,svaki jauk bolne duše

Kao krik u meni odzvanjalo sve je

Ni slutila nisam da sam u tom letu

Jedna sokolica što ožiljak greje

Sad u daljini ja pogled svoj šaljem

Oblije me čežnja za tišinom duše

Da vratim svu ljubav što je odletjela

Pa neka je samo moje misli ruše

Ne želim da budem ja ranjena ptica

Niti zaslužujem nit mi je Bog dao

 Samo svojim putem stvarat ću vidike

Kao gnijezdo svoje ranjeni orao