Nataša Bundalo Mikić (Novi Sad, 1983) Diplomirala je na Filozofskom fakultetu na Odseku za srpsku književnost i jezik, 2012. u rodnom gradu. Piše poeziju, prozu, književnu kritiku, a bavi se i lekturom. Poezija je objavljivana u zbornicima, časopisima i na internet portalima a prevođena na rusinski, rumunski, makedonski i slovački jezik. U Banatskom kulturnom centru iz Novog Miloševa su joj objavljene tri knjige: dve zbirke poezije: „Ginevrin šapat“ (2015) i „Кratki espreso sa gospodinom“ (2018) i roman „Lakovane bele cipele“ (2016). Roman je objavljen i u audio izdanju Saveza slepih i slabovidih Vojvodine. Treća zbirka poezije „Treći krug snova“ je objavljena u Brankovom kolu za koju je dobila nagradu „Stražilovo“ (2019). Radi u Društvu novosadskih književnika.
KIČMA
Kičma boli svakodnevno
Jer težak je ovaj život
Koji na njoj počiva
Prepun sreće u tugi
I tuge u sreći.
Pitate
Kako je to moguće?
Jednostavno.
Jednog nosim na kičmi
Drugog u rukama svojim
Koji će me pre slomiti?
ZAGRLJAJ
Koliko se samo
boli slilo u tom
Kada rekao si
“Ne mogu danas”
Koliko je samo
Ptica slomilo krila
O kišnu jesenju kap
I koliko sam noći
Provela pitajući se
“Gde li je zalutao onaj
Koji će me pogledom svojim
Zauvek zagrliti?”
POGLED
Od tvog pogleda sam potekla
U njemu se skrila do večnosti
Zaboravila to
Neki profesor bi rekao
Da je majka u ponavljanju i obnavljanju gradiva
Možda je u pravu
Neću priznati
Ni kada stanem iza katedre
A da li ću ikada stati
Umislila sam da me čekaju
Sva deca sveta
svima sam sestra
majka samo jednom – našem
sa očima boje večnosti
POSLE SVEGA
Ako si ti posle svega pomalo ja
A ja posle svega pomalo ti
Da li se može premostiti
Tvoj bol do moje boli
I obrnuto
Kada nas stanovi razdvajaju
Ti u svom
Ja u tuđem
Sada
Kada nas stikeri spajaju
I naše malo mi
Zapitaš li se
Da li je ipak moglo
Drugačije?
Primjedbe
Objavi komentar