Milan Novak ( Maribor, 1965) je čovjek plesa, poezije i crteža. U svoj život diplomiranog inženjera elektrotehnike upliće razigranost plesnih improvizacija, neomeđenost poezije i snenost crteža. Vječni “zaljubljenik u pisane riječi ” sudjeluje u čitanju u živo, literarnim radionicama i susretima, kako u Sloveniji, tako i u tuđini. Sudjeluje na mnogim međunarodnim festivalima, u Makedoniji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Srbiji, Hrvatskoj, Rumunjskoj.
U djelima Milana Novaka nalazimo duboka razmišljanja o biti, povezanosti s prirodom i s tim nečim, što omogućava vidjeti svijet oko sebe drugačiji i prije svega jako mali, gledajući na prostranost duhovnog svijeta. Pjesme Milana Novaka prikazuju dvojnost ljudske prirode, prirode općenito, vječito prelijevanje crnobijelog u traženju ravnoteže.
Objavljuje u priznatim književnim časopisima u Sloveniji, u zbornicima širom regije, internetnim magazinima.
Piše prozu i pjesme. Priređuje literarne događaje s elementima poezije, plesa/pokreta, glazbe i videa. Suorganizator je u organizaciji pjesničkih susreta u Varaždinu/Hrvatska, IMPULS – poezija u kafiću. Njegova djela su prevedena na hrvatski, makedonski, engleski, njemački i rumunjski jezik.
Poezija Milana Novaka prepoznata je i nagrađivana:
- 2011, literarni natječaj »Nočni prigrizek«, Bevkovi dnevi Cerkno, pobjednička pjesma
- 2012, literarni natječaj »Lepota besede«, Črnomelj, najbolji tekst u rubrici poezije
- 2014, festival MORE DUŠA, Beograd, Plaketa za najboljeg pjesnika festivala
- 2016, literarni projekt VALENTINOVO 2016, Zagreb, Povelja za najbolju pjesmu projekta
- 2016, Music&Poetry Fest, Gorski kotar, Plaketa za drugo mjesto u kategoriji poezija
- 2017, pjesnički turnir izdavačke kuće Pivec, uvrštena pjesma u finalni izbor
- 2017, Mentorjev Feferon, uži izbor i književna nagrada
- 2017, literarni natječaj »Čarni nasmeh«, Lendava, najbolji prozni tekst
- 2019, literarni natječaj »MLADIKA 2019«, Trst, Italija, prva nagrada u kategoriji poezije za ciklus pjesama.
- 2019, literarni natječaj Književna nagrada “FRA MARTIN NEDIĆ“, Tolisa, BiH, treća nagrada za pjesničku zbirku »GLOBINA STRAHU/DUBINA STRAHA«.
Tiskane objave:
»Vdih in izdih«, zbirka poezije, 2011 ,
»ZVEZDA«, zbirka poezije, 2013,
»ZVIJEZDA«, prijevod na hrvatski jezik, 2014
»ČRNA-CRNA«, dvojezična pjesnička zbirka, 2016
»TIŠINA«, dvojezična pjesnička zbirka, 2017,
»GLOBINA STRAHU/DUBINA STRAHA«, dvojezična pjesnička zbirka, 2018
»SKLADATELJI ZNOTRAJ«, zbirka poezije na slovenskom jeziku, 2019
Milan Novak od 2014. godine živi u Varaždinu u Hrvatskoj.
Kakšna je tišina
ko zvoki postajajo vse tišji
ko travniki zvečer obnemijo
ko utihne žabji spev
in gozd postane tiho skrivališče senc
Kakšna je tišina
ko se lokvanji zapletejo
ko obnemijo vonji in čutiš
kako usihajo za zmeraj
Kako zveni prehod iz spoznanja v sprijaznjenje
je možno ozavestiti
kateri bo zadnji slišani zvok
Kaj pa če je na vse to možno vplivati
ali potem barve ostanejo iste
ali dobijo intenzivnejše tone
Kakšna je tišina
ko je to vse kar slišiš
je ta tišina mračna
ali je z njo vse svetleje
Pravijo da je šum tisto najmočnejše
in sčasoma preglasi ostalo
A ne vsi
morda le tisti
ki so tišino poslušali že takrat ko
jo je bilo težko izluščiti iz hrupa
Tisti slišijo več
slišijo šum prapoka
ki lebdi v vsem
v vsakem zvoku kamnu ali oblaku
Kakšna je ta neopisljiva tišina
Kakva je tišina
kad zvuci postanu sve tiši
kad travnjaci u suton zanijeme
kad utihne žablji poj
i šuma postane tiho skrovište sjena
Kakva je tišina
kad se lopoči zapletu
kad zanijeme mirisi i osjećaš
kako zauvijek nestaju
Kako zvuči prijelaz iz spoznajnosti u
prihvaćanje
je li moguće osvijestiti
koji će se zvuk zadnji čuti
Što ako je na sve to moguće utjecati ostanu li potom boje iste
ili dobe intenzivnije tonove
Kakva je tišina
kad je to sve što čuješ
je li ta tišina mračna
ili je s njom sve svjetlije
Kažu da je šum ono najsnažnije
i s vremenom nadglasa ostalo
No ne svi
možda samo oni
koji su tišinu poslušali još onda kada
ju je bilo teško izljuštiti iz buke
Oni čuju više
čuju šum pra praska
koji lebdi u svemu
u svakom zvuku kamenu ili oblaku
Kakva je ta neopisiva tišina
Dvaindevetdeset let reče
kako visoka starost pomislim
sedeč v senci hrasta
Mlad je še
čeprav je pognal še pred rojstvom Beethovna
in za njegovo glasbo rečemo da je stara
Koliko zim je šlo čez to razbrazdanost
koliko ptic je sedlo nanj
On bi vedel veliko povedati o globalnem segrevanju
o zraku
o naših navadah o naših razvadah
Zagotovo ve kaj je mir in kako dobro dene
in ne pozna ihte s katero mi grabimo po dnevih
A to ga ne zanima skrbi zase in svoje počutje
Dogodke ki nas razburjajo
on komajda zazna
Nevihta je zanj glavnik
izčeše suho listje in vejevje s krošnje
list gor ali dol pravi
a veja je življenje
To so usta za starost
ko bo vsak žarek pomemben
Bo takrat kdo še igral Bacha
Starka ob meni jih šteje dvaindevetdeset
Ko je bila še otrok je na veji visela gugalnica
in spomni se še barve deske
Čez sto let bo tu morda neka
druga starka
morda bo poslušala Chopina ali Brucknerja
v senci
še zmeraj istega hrasta
Devedeset dvije godine kaže
kako visoka starost pomislim
sjedeći u sjeni hrasta
Mlad je još
iako je niknuo prije rođenja
Beethovena
a za njegovu glazbu kažemo da je stara
Koliko zima je prošlo preko te izbrazdanosti
koliko ptica je sjelo nanj
On bi mnogo toga mogao reći o
globalnom zagrijavanju
o zraku
o našim navikama o našim porocima
Zasigurno zna što je mir i kaliko znači
i ne poznaje žurbu s kojom mi grabimo kroz dane
To ga i ne zanima brine za sebe i svoju ugodu
Događaje koji nas razdražuju
on rijetko kada osjeti
Oluja je za njega češalj
iščešlja suho lišće i grane s krošnje
list gore dolje govori
ali grana je život
To su usta za starost
kad će svaka zraka biti značajna
Hoće li tada još itko svirati Bacha
Starica pokraj mene ima
devedeset i dvije
Kad je bila još dijete na grani je visila ljuljačka
još se sjeća boje daske
Kroz sto godina možda će tu biti neka druga starica
možda će slušati Chopina ili Brucknera
u sjeni
tog istog hrasta
V sunkih
kot nevihtni veter
prihaja spoznanje
nemoč in jeza hkrati
Temní se nebo in čas je
da krošnje očistim suhega vejevja
Naj se zlomi kar ni prožno
naj odpade kar je brez življenja
Prostor je dihanje in
dosti sape je treba za pokončnost
Tisti ki ne zmorejo otresti preteklosti
ostajajo v senci
njih krošnje postanejo grmovje
skrivališče ptic podrast
vrišč prerekanja za najboljši prostor
strah nerganje nezadovoljstvo
Zgoraj v krošnjah trepetajo
pesem radosti
spev dvorjenja
prikloni spoštovanja
Zgoraj v krošnjah vejata
svoboda in navdih
zato suvaj veter zlomi
kar se zlomiti mora
U naletima
kao olujni vjetar
dolazi spoznaja
nemoć i gnjev istovremeno
Mrači se nebo i vrijeme je
za očistiti krošnje od suhih grana
Neka se slomi što nije savitljivo
neka otpadne što je bez života
Prostor je disanje i
za uspravnost treba dosta zraka
Oni koji ne mogu otresti prošlost
ostaju u sjeni
njihove krošnje postanu grmlje
skrovište za ptice podrast
cika prepirki za najbolji prostor
strah gunđanje nezadovoljstvo
Gore u krošnjama trepere
pjesma radosti
poj udvaranja
nakloni poštovanja
Gore u krošnjama viju
sloboda i nadahnuće
zato udri vjetre polomi
što se polomiti mora
Primjedbe
Objavi komentar