MAJO
DANILOVIĆ, 1955.-
-
Diplomirani politikolog, grafički dizajner
-
Samostalni književnik
-
Živi u Beogradu
-
Član Udruženja Književnika Srbije
-
Član Svetske akademije za poeziju, Verona /Akademija pod patronatom UNESCO, okuplja 60 istaknutih pesnika iz celog sveta/
-
Koordinator Svetske akademije za poeziju za teritoriju slovenskih zemalja
-
GlOdUr Književnog salona "Poezija Stenka"
-
Publikuje od 2008., radovi su mu objavljeni u mnogim antologijama, zbornicima, almanasima, književnim časopisima...
-
Izveo više samostalnih književnih performansa
-
Objavio 12 samostalnih knjiga poezije, dve zajedničke, priredio više književnih zbornika i almanaha
-
Pesme i priče su mu nagrađivane.
MUK
Naiđe
neka tuđa vojska
u
moju pjesmu –
izmlatiše
desno i lijevo,
obezglaviše
riječi.
Iskasapiše
kovanice,
sasjekoše
smisao,
Udariše
potom kiše,
razbuktaše
se požari,
sodomi
se i gomori
moja
pjesma.
Te
ti tu udari suša
kakvu
pjesma ne pamti.
Sparuši
riječi,
pa
sve kokuzne,
nekako
suvoparne.
Ošugaše
se metafore,
ojektičavi
ritmika
Uvuče
se pomor,
glad,
boleština
I
nasta muk pjesme!
A
kada pjesma zatuli,
umro
je u njoj pjesnik.
Dajte
riječima hljeba,
vode
im dajte!
Rane
prepovijte,
pričestite
riječi,
ispovijedite
ih!
Osta
poražena pjesma,
nemoć
pjesnika
da
brani pjesmu
od
kukavičluka.
Posta
baruština,
živo
blato
i
živa proguta pjesnika.
LAVEŽ
MI ĆUTI
Stigla
me noć,
tamna,
reska,
naglas
sjeverim.
Okolo
pukao dan.
Mek.
Proziran.
Nema
mi oblaka.
Biglis
u meni pripjeva.
I
dan mi i noć.
Istočim,
zapadam.
I
sunčevina i mjesečina.
Zorom
sam,
koža
i kosa mi rude,
koraknem,
kolopletim.
Blag
južnjak ime mi povija.
U
meni san, spolja nesan.
Hladi.
I
jara i ozima, nemir i mir.
Lavež
mi ćuti.
Dozivam
milozvučje.
Slutnja
mi nijema.
Krezub
hir.
Nebo
zemljom raznosim.
Nesnom
prostirem vrijeme,
tupi
ugao vremena
obraze
štipa.
Koračam
i noć i dan.
Dan
me providi, noć mi zavidi.
Sreću
mi tuga mi tješi.
OČINJI
TRN
Mojoj
su kući izbili oko, pa bezdan-dupljom zjapi.
Svukli
su sa nje pokrov, bezprsta na lomnoj nozi stoji.
Mojoj
su kući minom kidali dušu,
vatrom
je kadili na putu u njihovo beznađe.
Tjerali
su kuću da prizna
i
da poklekne i da se odrekne i da porekne.
I
da ne vidi i da ne duši i da ne svjedoči.
Ukazamatili
su kuću, a ona se crni od slobode.
Redenicima
nepočinstva odžak oglođali –
svijetle
kosti moje kuće u dane pomračinstva.
Obeskućiše
je, pa bezdan-dupljom zjapi.
Mojoj
su kući gaće skidali,
gologuzu
je raskrečili, raspolutili,
krezubu
tjerali da se smije, sakatu da cupka.
Hladno
je mojoj kući i drhti na vjetru,
jer
je obezkrijestiše, obezlepetiše, obezpijeviše.
Pa
moja kuća, nasred puta u njihovo prokletstvo,
obezgranjena,
obezstabljena, na vjetru cvili.
Htjedoše
srušiti kuću, a za nebesa je vezaše.
Na
mojoj kući, oni se, samoubiše.
Ponesoše
moju kuću u svom pogledu,
kad
im u oči zagledam, iz njih im viri moja kuća.
Primjedbe
Objavi komentar