NAJVEĆE NEBO
(mala pjesmica o ljudima)
postoje ljudi u kojima su sva neba
koja mogu biti:
crvena,
plava,
ljubičasta u neku tek propupalu zoru
kažu,
da je ljubičasta boja žalosti
ako sami radost u sebi ne rodimo kao što je pramajka rađala
postoje ljudi s najvećim srcem tako velikim da ga moraju pored sebe nositi
u
njemu čuvaju
zemlju i životinje,
more i ljude
rijeke umjesto suza imaju
da svu bol operu,
da svu djecu utješe,
pjesmu zapjevaju u doba najveće tišine
postoje i stoje ljudi u redovima,
u redu za objed,
u redu za život,
za ljubav su davno sebe potrošili pa za njih reda nema
u
redu van svih redova,
van pameti,
ljudi bez vrata,
bezvratni,
sakati,
crni,
čista tama iz pakla pobjegla
ti ljudi nemaju nebo,
odavno ih
napustilo
postoje mali ljudi,
tihi,
odgovorni,
nad njima se prostire najveće nebo sa
svim zvijezdama
BOJAZAN
bojim se pripitomljenih ljudi,
onih ista koraka,
poluosmijeha, s grčem na licu,
istih istina i laži
(tek nježnost tvojih ruku,odbjeglih ptica u pjesmama, tek dah na obrazu, san toplih proljeća imam)
bojim se sjena u njihovim očima,
daha što na plijesan miriše,
ruku koje se pobožnom molitvom u šutnju pretvaraju,
kao isprepleteno šiblje
(mrmori more uz obalu, ime tetoviranih prijeloma, ljubim te tiho i potrebno, dragi pjev modrih različaka)
bojim se da i sama neću takva postati prije jutarnje molitve Suncu i oblaku
(neću, zakletva tebi dana)
PRATEĆI LET PTICA
(pjesmica o dugu)
isplatila sam neke dugove
prema snovima koje sam u nasljeđe dobila,
neka zatezna kamata dobro je znala zašto Pakao i Raj dišu lijevom stranom pluća,
drugo je meni ostavljeno
Zašto lete ptice ?
pitao si
Zato jer ne znaju šutjeti,
nebo i one se vole,
odgovorila sam
dužna sam ti nježnost i sebe,
a ti meni duguješ istinu o moru pod mojim prozorom,
na uzglavlju,
na
dlanovima si ga donio,
moru
ukrao,
za noćne more je prekasno,
same se rodile
Zašto plaču ptice?
pitao si
Zato jer jezera ne mogu
odgovorila sam i sama zaplakala
pas je na Mjesec lajao,
na sjene umornih spavača,
na teško ništa pri prozoru,
na sukobe svih sukoba,
na izgubljenog čovjeka koji više ništa nema
osim praznine u grudima,
prazna kontejnera,
sve drugo su mu uzeli
Zašto umiru ptice?
pitala sam
Zato što ne smiju pjevati
odgovorio si čvrsto me uz sebe držeći
da i ja ne umrem s njima,
u prah se ne raspadnem
pa tebi kroz prste iscurim,
a
sebe ti ostala dužna
Zašto si tužna?
pitao si
Zato jer sam takva rođena
odgovorila sam
prateći let ptica prema
daljinama,
visinama,
dok srebrne zvijezde ne postanu
na slici pored Sunca i Mjeseca
tamo
u dalekom Svemiru
Primjedbe
Objavi komentar