Katarina Branković Gajić je književnica koja potiče iz stare beogradske književne porodice. Otac joj je bio dečiji pesnik, a deda doktor psiholoških nauka (studirao u Nemačkoj, 1912.g.), nosilac albanske spomenice, reformator oglednih škola i ugledni građanin Kraljevine Jugoslavije. Napisao je 20-ak stručnih knjiga iz oblasti psihologije, školstva, književne kritike i dr.
Završila je gimnaziju i studirala na filologiji, engleski jezik i književnost.
Piše poeziju i prozu. Najpoznatiji su joj: roman „Beogradske kiše“, a zbirke: „Stolica za ljuljanje“, „Maestro za dušu“, „Hodočašće duše“, „Hajde da prevarimo vreme“, „Doživi trenutak“, i dr. U pripremi je roman „Saga tri veka“ istorijsko-romansirani roman o svojoj porodici Branković (Beograd) od 19.veka do danas, još jedna u nizu zbirki poezije i knjiga psiholoških priča.
Njene pesme, romani i angažovanja u kulturi, govore više o njoj, nego bilo koji podaci iz administrativnih papira, te otuda i nema potrebe pisati o plaketama, poveljama i zahvalinicama koje je dobijala.
Član je Udruženja književnika Srbije – UKS-a.
Dobitnik je Prvog Oskara Srbije u 2019.g. za književnost i doprinos u afirmisanju kulture, kako u Beogradu, Srbiji, tako i u drugim zemljama, kao i svetsko priznanje World Focus Awards.
Režirala je i učestvovala u izvođenju raznih performansa (Stojte galije carske, Skadarlija u Šumicama, Zvižduk u osam itd.).
Voli svaku vrstu umetnosti i skoro da joj ni jedna nije strana.
Zaposlena je u jednoj beogradskoj firmi na odgovornom, rukovodećem mestu.
Predsednik je Književnog kluba „Skadarlijska boemija“ koji je osnovala i uspešno vodi godinama u Skadarliji u vidu okupljanja pisaca iz celog regiona i šire. Poetsko-muzičke večeri organizuje svakog meseca u restoranu „Ima dana“ – Skadarlija, već 7 godina. Time je doprinela približavanju poezije, proze, aforizama i muzike mnogim ljudima, kao i sklapanju prijateljstava i povezivanju udruženja širom regiona.
Član je Društva Skadarlija i tako učestvuje u organizaciji skadarlijskih manifestacija.
Organizovala je sa svojim Knjiž.klubom, nekoliko humanitarnih akcija u Domu za nezbrinutu decu u Zvečanskoj i Domovima za stara lica, u vidu prigodnih programa i darivanjem poklona i raznih pomoći. Nastupa i samostalno na humanim večerima.
Motivacija joj je ljubav prema pisanoj reči i umetnosti uopšte, te tako ispunjava sebe, kako pisanjem, tako i okupljanjem i spajanjem ljudi u toj uzvišenoj humanoj akciji.
Vreme je za nju relativan pojam – postoji samo stanje duha…
Uvek je bila i ostala SVOJA.
IMAO BI ME
Imao bi me…
Samo da si znao
Udenuti cvet
U moju rasutu kosu
Na tvom poprsju
Šaputati mu nežne reči
I biti Mali Princ…
Imao bi me…
Da si ukapirao zašto sam tu…
Ja ne razbacujem svoje minute…
Moraju biti ispunjeni
Lepotom bivstvovanja…
Jer, za veliki odmor je
Odveć rano…
Imao bi me…
Da si imao veću dubinu od moje…
…Ekspanzija „spojenih sudova“…
A, hidrostatički pritisak
Ne bi bio paradoks fluida…
Povezao bi lavirinte naših života
I smelo se suprostavio zakonima
Koje su ljudi pisali
A, ne Bog…
A, samo je trebalo znati
Čitati iz mojih očiju
I predati se bezrezervno
Ne mareći za raspukli svet…
Jer…
Moja je kosa čekala
Na tvom poprsju…
…Da u nju udeneš cvet…
Sada je odveć kasno…
MOGAO SI PESNIK BITI
Nikad ti nisam rekla Volim te…
Ni nežne reči utehe
A, govorio si nadahnuto
Kako je svet lep ako postojim
I sve je ljubav sa mojim očima
Ako ti u rano jutro
Moj lik zablista
Sreća te prati danima…
Nikad ti nisam dala nadu
A, teško je bilo reći
Da sam tu kad zatreba
Da ti se kao prijatelj
Mogu naći…
Nikad ti nisam rekla da si lep
A, bio si, zaista…
Ni da si muževan, kao neki…
Nikad ti nisam dala ruke
Da ih držiš u svojima
A, ti si ih držao i osećao
Trčeći „sa mnom“
Nebeskim poljima…
Nikad te nisam pohvalila
Da pišeš lepo
Da imaš lice anđela
Da pričaš najlepše
Bajke o nama
One izmšljene u snovima…
A, mogao si pesnik biti
Veliki pesnik…
Samo da sam te u svoj život pustila
Toliko si stihova napisao
Prepunih emocija…
A, samo sam ih ja čitala…
Kad bolje razmislim…
Tvoj život je ipak
Poezija…
R A N A
Kada dođeš u moj grad
Ne pitaj za mene
Jer, reći će ti
Mrtav je…
Nema ga dugo…
Ponekad prošeta parkom
Sa psom
Senkom svoga gazde
Zagledanim u daljine prošlosti…
Ne pitaj da li sam se ikada ženio
Da li sam bio srećan
Da li sam decu imao
Da li sam Sunce držao…
Od kad si otišla…
Kada dođeš u moj grad
Prođi samo pored moje kuće
I nemoj stajati
Mrtve ne treba dirati
S njima se ne treba igrati…
Greh je…
Jer, ako probudiš duha u meni
Pa s prvim vetrom nestaneš
Neću više imati kuće
Tog praznog kamena…
Jer… dom me je davno zaobišao…
Ili… prođi i sruši taj zatvor
Pusti duha na slobodu
Međ anđele il đavole…
U taj beskrajni prostor…
Kada dođeš u moj grad…
Molim te nemoj me tražiti
To boli, to grize, kida
Svaki deo mene
Ako je uopšte nešto ostalo
I, ima iza ove sene…
Kada dođeš u moj grad…
U moj grad…
Jednoga dana…
Na staroj kapiji će pisati
Otišao je…
Nije mogla da mu zaceli rana…
Primjedbe
Objavi komentar