Ivan
Korponai, rodio
se 28. aprila 1950. godine u Subotici. Završio
Osnovnu školu u Aleksandrovu, srednju Grafičku za ručnog
slovoslagača u Subotici, u Štampariji Jugoslovenskih željeznica,
"Birografika". Godine 1973. odlazi u Nemačku gde je živeo
i radio sve do penzije, sada živi u Sloveniji. Govori i piše prozu
i poeziju na srpskom, mađarskom, slovenačkom i nemačkom jeziku.
Objavljene
knjige:
2005
"Kronika jedne Subotičke familije", 2007 "Nemirna su
bila vremena", 2011 "Daj, mani me se Anuška",
"Bałkańskie
wiatry"
(na
poljskom jeziku), "Tri drugara", (sa Majom Danilović i
Zlatomirom Borovnica), 2012 "U Anuške kuća nadoška", "Az
én utam", (prvo
izdanje
na mađarskom jeziku), "I pojavi se…", (Trilogija I deo),
"Zvezda na nebu", (Trilogija II deo), "Nemirne ravnice
moje", (Trilogija III deo), 2013 "Prestop
čez meje …", (na slovenačkom jeziku), "Exitus",
"Moje drugo lice...", "Anuška... a išli mi samo po
snašu", "Mint madár a viharban", (prvo izdanje
na mađarskom jeziku),
2014 "Mint madár a viharban", (drugo izdanje
na mađarskom jeziku),
"Az éjszakák éjszakája", "Maradjál ott, ahol
voltál", 2015 "Kad u dvorištima zamirišu procvetali
jorgovani", 2016 "Az
én utam", (drugo
izdanje
na mađarskom jeziku),
"Döglött kutyák utcája", (na
mađarskom jeziku), 2017 "Vergessen in Erinnerungen...",
(na nemačkom jeziku), "A halottak is élnek az emlékeink
határan...", (na mađarskom jeziku), "Exodus", (na
mađarskom jeziku), 2018 "Ein hauch vom Ewigkeit", "Csak
egy lépés a csillagok útjain... ", (na mađarskom jeziku),
"Ház a második kerületben...", (na mađarskom jeziku),
2020 "Soll ich oder soll ich nicht..." (na nemačkom
jeziku), "Mma Afrika"
U
sebi nosim
U
sebi nosim
neku
nedovršenu ljubavnu pesmu,
a
mislio sam je napisati,
ali
neke reči
mi
još nedostaju,
a
gde su,
gde
sam ih izgubio
ni
sam ne znam, ne sećam se.
u
ruci olovka a ona drhti...
gledam
u nebo, a ne vidim ni oblake
umoran
pogled mi negde luta
i
sve je... nekako tamno bez boja.
Gledam
na sat,
a
vreme leti iako krila nema
i
tražim uzaludno smisao u svemu tome,
a
ne vidim, ne vidim nikakvog...
U
sebi nosim
neku
nedovršenu ljubavnu pesmu,
a
mislim i želim je napisati,
a
dobro znam, da je nikada neću moći...
Reči
su moje
Reči
su moje
koje
sada izgovaram
možda
i za kaznu... tihe, skoro nečujne
a
odjekuju u duši mojoj
nemirnoj,
siromašnoj...
kao
da prolaze kroz neku prazninu
i
na tom putu
nestaju
ko zna gde i zašto.
I
kad kapljice kiše, koje padajući
misli
u meni nepovratno brišu,
stojim
sam, ne znajući šta da uradim
na
ivici nečega neizgovorenoga... ćuteći!
I
kad se ponekad
vraćam
u neku prošlost
šetajući
po subotičkim grobljima
razgovaram
sa mrtvima
slušam
pažljivo svaku njihovu reč
i
pokušavam da razumem,
šta
mi hoće reći...
pokušavam,
ali na žalost ne uspevam...
Reči
su moje
koje
sada izgovaram
možda
i za nekoga nerazumljive, konfuzne
kao
da neki nered
u
meni i oko mene vlada,
a
ja... pokušavam da napravim reda,
pokušavam,
ali
na žalost ne, i ne uspevam...
Ko
sam ja
Stojim
u senci...
na
promaji mojih osećanja
sa
nemirom u sebi
i
gledam... ogradu od bodljikave žice.
Zar
ja, bednik, koji je rođen u slobodi
moram
da se bojim
da
ću da umrem ograđen
bodljikavom
žicom od ostalog sveta?
Dušmani
su na pragu moga života
gaze
po mojim
utabanim
životnim putevima...
Ko
sam ja
pitam
se tiho u sebi gledajući u nebo...
I
zašto sam tu?
Neki
glas kao da u meni govori:
Stoj
i ostani stajati tu gde si
i
onda ako si razočaran
od
ovoga bednog, ovozemaljskog života...
Nisi
ti taj koji je kriv, niti možeš biti kriv
za
grehe drugih...
Ne
okreći se nikada zalasku sunca
jer
po tom mrak će biti
i
ostati zauvjek u tebi i u tvom srcu...
Gledaj
u sunce koje izlazi
gledaj
u život koji sasvim polako dolazi
i
koji se sada rađa a ne, ne umire...
Šta
je sa mnom
Kao
da osećam da je moja poezija
negde
u
nekom plitkom grobu zakopana,
vidimo
je ali je ne osećamo
sve
ono
što
bih hteo reći sa mojim rečima...
Da
li su moje reči možda pogrešne
ili
imam
neku
tajnu u mislima mojim?
Imam
je, a i nemam je!
Da
li sam bio površan
kad
nisam kopao dosta duboko
da
bi moje reči sakrio od svetla ovih dana...
a
zemlja je bila laka,
pa
zašto onda nisam kopao dublje?
Ne
pitajte me! Ne znam...
Neka
senka se u mojim očima poigravala
i
pokazivala na pogrešnu stranu...
pitao
sam se onako tiho u sebi:
Ma
šta joj je do vraga?
Prvi
i drugi red pesme se video
u
senci nekih zaboravljenih osećanja...
a
ja se svega toga što sam i napisao
ni
setiti mogao nisam...
Starim...
možda
mislim samo malo drugačije
ili
možda i ne mislim,
jer
samo sanjam o svemu ovom?
Primjedbe
Objavi komentar