Emilija Mijatović (rođ. Vučkov) rođena 1957godine u Vranju (Srbija), no cijeli život živim u najljepšem gradu na svitu, Zadru.
U mladosti sam pisala prozu i poeziju, to je ljubav koja traje i danas. Poeziju pišem na hrvatskom standardnom jeziku, na čakavskom i na vranjanskom dijalektu.
2011.g objavila sam prvu knjigu poezije „Kad provale riječi“, a 2012 g drugu „Ja, stvarna.“
Pjesme i kratke priče su mi objavljene u dvadesetak zajedničkih zbirki u Hrvatskoj i u inozemstvu.
Stihovi su mi prevođeni na engleski i arapski, a u Iranu objavljeni u časopisu koji piše o kulturi.
Na Međunarodnom festivalu dijalektalne poezije u Nišu, nagrađena je moja pjesma na čakavskom dijalektu „Karike ruzinave“.
Jedna sam od tri pjesnikinje koja je osmislila i izvodi „Trilogiju srca – bosonogih poetesa“, izvedenu do sada u Biogradu, Zadru, i Splitu 2015.god u knjižnici Marka Marulića na otvorenju manifestacije „Mjesec hrvatske knjige“ i u Slimenu 2016.godine na 15. Ivanjskim večerima“
Promocije svojih knjiga održala sam u Zadru, Biogradu, Zagrebu, Beogradu, Banja Luci, Mariboru i Varaždinu. Predstavila sam svoju poeziju na brojnim pjesničkim događanjima u Hrvatskoj i regiji.
Zajedno sa gospodinom Vladislavom Tomčukom pokrenula sam humanitarni projekt – Pjesnici Zadra „Glagoljicom ispisana ljubav“ i jedan sam od urednika knjige.
Od 2015.godine pod nazivom „Riječi iznad svega“ osmislila sam i organizirala brojna događanja i okupljanja pjesnika u Zadru i te sam organizator suradnje i razmjene pjesnika između gradova u Hrvatskoj. To se nastavlja i dalje, nakon što sam osnovala Udrugu književnih stvaralaca „RIJEČI IZNAD SVEGA“
Jedna sam od idejnih začetnica, uz dr.sc. Rafaelu Božić, pjesničke manifestacije „Millenium stih – poetski maraton RIJEČI IZNAD SVEGA Zadar“, koja se održava u sv. Donatu svake godine od 2017. Na manifestaciji sudjeluju sa svojom poezijom osnovnoškolci, srednjoškolci, studenti i profesori Sveučilišta u Zadru, kantautori i glazbeni gosti, a na „Velikom maratonu“ pjesnici iz Udruge, grada Zadra, Hrvatske, regije i Europe. Manifestacija traje dva dana, i na nju sam jako ponosna.
Treća samostalna zbirka poezije je u pripremi.
AURORA BOREALIS
Ti nikad nećeš znati
Da sam te nehotice zatvorila
U nesvjesnost, štiteći te
Od vlastitih ishitrenih odluka
Onog dana kad nepoznati oko mene
Ostadoše zakinuti za jednog, nenadano
A svijet nije stao ni za tren
Niti se čudo u vremenu zaledilo
Sve se nastavilo kao da se ništa
Baš ništa veliko nije dogodilo
Oko nas lice do lica
Crno-bijeli svijet i crne ptice lete
Nas dvoje izvan starog filma
Aurora borealis se oko nas plete
Ti nikad nećeš saznati
Da te skrivam u dubinama htijenja
Navlačim preko tvoga imena
Neprozirnost koprena u slojevima
Da ne ogolim istinu ni sebi ni drugima
Niti ćeš saznati da stopama sam othodala
Koracima tvojim označenim stazama
Na kartama tvoga postojanja crvena razlivena
Misleći da srest ću te negdje u čekanju
Umjesto tebe sam nejaka
Svo breme udaha i izdaha
Sama pronijela kroz tisuće potrošeih dana
Bez tvoje pomoći, bez ramena na kom bi počinula
Svoja beznađem iskrivljena leđa.
Ni to nećeš saznati…
Ti nikada nećeš znati
Da život ovaj što desetljećima trošim
Više i nije samo moj
Jer u čežnji za tvojim stremljenjima
I dah svoj dijelim sa tobom nesvjesna
Jedan za tebe, jedan za moja već odavno
Zamrla željenja
Ti nikad nećeš saznati…
DEJA VU
Brzim hodom pogubih sluh
Usput primjećujuć muk
Svojih koraka
A sve se doima kao scena
Iz filma s početka stoljeća
Prigradski vlak za mojim leđima
Beskonačno klizi prugom
Bez klopota zaleđenih tračnica
Ostaje u meni nevjerica
Desno, kao po navici
Pogled na tren ostavljam
Mramornim pločama
Mrzlinom urešenim imenima
Stanovnika Starog groblja
Spokoj neživima…
Sve je bezrječnost
Glasovi prolaznika ostaju tek
Bezvučna slika
Tišina
Čista mehanika koraka
Zaokret ulijevo, širina
Obznanjuje ulicu petoljetnih planova
Željeznička kolonija…
Niska istih kuća prizemnica
Poneka zalutala katnica
Arhitektonski neprimjetljiva
Sivilost naselja živih familija
Bat mojih potpetica
U džepu stiskam riječi
Priča o našoj priči
Koja pomalo na sve priče liči
Otužni ružičnjaci
Siva razlivena utabanim snijegom
Nadamnom slika leta crnih ptica
Tek…Sve nas prekriva
Tišina
Nijemi film pogubljen u vremenu
U kadru izlistana
Bezličnost živućih aktera
Studentskih manira
Neke davne sedamdeset i neke
Tišina neomeđena
Ni oči je ne remete
A blude ravnicom
Ulice Željezničke kolonije
U redu s obje strane smetova
Studenske sobice posramljene
Iza zidova otpalih fasada
I ružičnjaka ogoljenih grana
Snijegom ispletenih kapa
Žive u nekim sljedećim godinama
Svojih akademskih građana
Iza tog bjelila s prelivima sivila
Vidim te
Tvoj kaput marino plave boje
Kao moje razliveno more
Miljama daleko od ovih neboja
Zlatni gumbi dvostrukog kopčanja
Kao sunce, kao zvizdan sred podneva
I letim
U naletu silne emocije
I ljubim
S kvadratom živuće potencije
Riječi se kroz pogled
Za tebe lijepe
Kao pahulje nečujne
Trenom prije tišinom
Onom posebnom, novembarskom
Obznanjene.
A sve liči na niz
Beskonačan niz
Već viđenih sličica
Nijemog filma
S početka stoljeća.
MARTINI BIANCO
Bjelina bedra primamljiva
Zarobljen pogled
Užitak oslikava
Ali samo na tren
Tek kratak odbroj vremena
Dok oči ne stope se
S usnama
Boje zrelih trešanja
Nehajno, nesvesne oslona
Uz rub ohlađenog kristala
Okus martina bianco…
Noć kao dan
Bujna, živa, puna finih nemira
Place du Tertre
Trg slikara
Harmonika negdje u daljini svira
Život ne jenjava
Samo izmjena kulisa, jer
Paris ne sniva
Vatra iz očiju izviruje
Praska vatromet voljenja
Ruka u ruci
Strastveni poljupci
Besramnost ublažena
Blago ljubavnicima
Tmina se igra sjenama
Čarolija trena
A ona…
Stol uz rub pločnika
Nevidljiva lica mimika
Kao maska groteskna
Skriva sebe u sebi
Pogledom iznad svega lebdi
Noga preko noge
Bjelina butine bljeska
Samo na tren
Dok oči ne zarobe
Usne boje zrele trešnje
Nehajno oslonjene
Uz rub ohlađenog kristala
Užitak trena na nepcima
Nakratko briše sjećanja
Martini bianco…
I jedna zelena maslina.
Primjedbe
Objavi komentar