Dragana Petrić Đokić rođena 4.09.1986. god. u Titogradu, današnjoj Podgorici. Stihove piše od ranog djetinjstva. Član je Udruženja književnika i umjetnika “Zenit” iz Podgorice, Književnog kluba “Skadarlijska boemija” iz Beograda i dr.
Sa 17. godina, objavila je prvu knjigu „Uzlet“, i još tri knjige su joj u pripremi: poema o ocu „Kad srce krvari“, zbirka poezije za odrasle i knjiga proze. Dragana piše i aforizme, kao i kritike.
Veći uspjeh ja zabilježila 2004. godine, na Jubilarnom festivalu poezije Srbije i Crne Gore u Subotici, na konkursu za „Zlatni pjesnički prsten“, Subotica i Palić u konkurenciji 166 pjesnika i 908 pjesama uvrštena među najboljih pet i objavljena u knjizi „Panonski galeb“.
Zastupljena je u antologiji „Crna Gora u pjesmama“ kao i mnogim drugim. Njeni radovi zastupljeni su u više zbornika i časopisa.
Nagrađivana više puta.
Radovi su joj prevođeni na više jezika.
Živi i stvara u Podgorici.
FARSA SAMILOSTI
Raspon između uzdaha i krika
usamljena zvijezda u oku treperi,
ka zidu okrenuta tvoja slika
trza na dušu kao kavez pun zvjeri.
Ko da pomiluje gladne oči
srce kao plijen stavi,
ko pijancu čašu da natoči
kako porazu pjesmom da nazdravi.
Osedlaj i ti sjećanja kruta
nek vihor ih zaboravu odnese,
galopom preko strmog puta
svoju žrtvu i siromah prinese.
PREĆUTALA SAM…
(Panter)
Prećutao si sve osim laži,
Nju si sakrio kao zmiju
u mojim njedrima.
Ubjeđivao si me
Da je crv sumnje.
Bolno...
Crv ujeda srce
Uvlači se pod kozu,
Baš kao i ti nekad.
Širi se venama
kao protivotrov
Tebe
Koji me je naiskap ispio
Dok i danas upijam ti lik
Zanesena pogledom otrovnice.
Prećutala sam i ja,
Sve osim nas.
Nas sam vrištala na mjesečini,
Ližući rane kao panter
Srođena sa mrakom,
Nazdravljala sopstvenom krvlju
Da se ne ponovi.
Ponekad,tako
Sebi lupim šamar
Rukom za koju si me držao,
Da dođem sebi
A dosta sam i tebi.
Kudim i učim jezikom
Kojim sam umivala rane.
Zarežim svom obrazu,
Ugrizem se da ne pustim bale
Na zver koja leži u meni.
Leži i ćeka
Da bude puštena
Iz hladnog tijela,
Gladna.
Tebe
Žeđ je gasi
Mrtvorođenom nadom
Za opstankom
Svaki put kada te vidi.
Čeka plijen
Da mu vrati metak,
Kao amajliju,
Zlu ne trebalo.
OBALA NADE
Kuda idu brodovi
kada napuste luku voljenih,
Da li talas kajanja uzburka im san?
Ili emocija kao plima i osjeka
izbija na čelu znojem očaja?
Možda njihovo nebo drugačije sija,
ogleda se u putanji putnika.
Dal zabace sidro uspomena
da osjete dah svitanja,
il se nasukaju na ostrvo savjesti
i zapeče ih žaoka nedjela
pa od sunca zaklone pogled?
Istog sunca koje ih je grijalo,
onog što je u osmjehu blistalo.
Možda pustoš u njima
zalije kiša čežnje
odorama duginih boja.
Krenu ka svetioniku nadanja
tražeći galeba sreće,
zaliječe krila za novi let
ka Sjevernjači izgubljenoj.
Tad će novo sunce njihovo
more da ljubi,s obale voljenih
pustaće cvijeće lotosa.
Primjedbe
Objavi komentar