Anđela
Popov rođena je 15. maja 1998. u Beogradu. Trenutno studira
italijanksi jezik na Filološkom fakultetu. Član je udruženja
“Bašta stihom obojena”.
-
Najznačajnije nagrade i dostignuća u sferi književnosti
2014.
Objavljena pesma u zborniku „Između dva sveta“-Sećanje na Brnka
Miljkovića i povelja za velike zasluge „Miljković večeri“
2015.
2. mesto na 7. međunarodnom festivalu poezije „Joan Flora“
2015.
Finalista 5. Festivala lepe reči Titel
2016.
Objavljena pesma u zborniku „26. Sinđelićeve čegarske vatre“
2016.
Objavljena pesma u „Šumadijske metafore“
2016.
Objavljena pesma u zborniku „Dosta se život igrao mene“
U
okviru konkursa XV kola edicije „Prvenac“ 2016. godine, kao
najmlađi autor koji je ikada izabran, objavljuje svoju knjigu pesama
„Senka ogledalu“
2017.
Objavljena pesma u izboru najboljih 25 pesama „Šumadijske
metafore“
2018.
Postaje član udruženja „Bašta stihom obojena“
2019.
Objavljena pesma u izboru 5 najboljih pesama „Šumadijske metafore“
2019.
Objavljena pesma u zborniku „Mladi dolaze“
2019.
Učestvovala u 13. Internacionalnom festivalu poezije „Dani
prijateljstva“ u Rijeci; Objavljena pesma u zborniku „Književno
pero“
2019.
Pesme objavljene u Antologiji srpskih pesnika rođenih 1946-1996.
„Figure u tekstu-gradovi u fokusu“
ZATVORENICI
PIŠU
Četiri
bela zida, paučina u uglovima,
ti u centru sediš na promaji,
ti u centru sediš na promaji,
iako
nema prozora.
Igraš se prašinom uma,
Igraš se prašinom uma,
suočen
sa neprijateljima zdravog razuma.
Sam stvaraš svoju stvarnost.
Izabiraš u šta ćeš verovati,
ispisuješ putanju kojom ćeš koračati,
Sam stvaraš svoju stvarnost.
Izabiraš u šta ćeš verovati,
ispisuješ putanju kojom ćeš koračati,
svojeručno.
Zatvoren
i odsečen od života,
služiš samom sebi,
pleteš mrežu, razmišljaš,
progoni te mrak,
a guta svetlost.
služiš samom sebi,
pleteš mrežu, razmišljaš,
progoni te mrak,
a guta svetlost.
Mučen
i naviknut na patnju,
možeš
samo pustiti unutrašnjeg sebe da piše.
MIKROFONIJA
U PRESUHLOM BUNARU
Zagledah se u mrak nadamnom.
Razaznah,
kroz rđave trepavice, modre zavese,
misli otporne na koroziju.
Prođoše mi, međ dva treptaja,
šare nalik na benzin razlivenu po asfaltu.
Bacih novčić – ne čuh kako pljusnu,
pa se razderah da se uverim krotim li muk.
Zagledah se u bistro podamnom,
to ne pružaše širinu pogleda.
Preko ramena opazih onaj novčić
i zaigrasmo partiju karata.
Izdignu se vlaga koja obuzimaše krike,
poput astralne projekcije.
Zaliveni mesečinom i nadglasani tminom,
horizont bejaše sve šta videsmo od sveta.
Ali barem ne šibaše vetar.
Zagledah se u mrak nadamnom.
Razaznah,
kroz rđave trepavice, modre zavese,
misli otporne na koroziju.
Prođoše mi, međ dva treptaja,
šare nalik na benzin razlivenu po asfaltu.
Bacih novčić – ne čuh kako pljusnu,
pa se razderah da se uverim krotim li muk.
Zagledah se u bistro podamnom,
to ne pružaše širinu pogleda.
Preko ramena opazih onaj novčić
i zaigrasmo partiju karata.
Izdignu se vlaga koja obuzimaše krike,
poput astralne projekcije.
Zaliveni mesečinom i nadglasani tminom,
horizont bejaše sve šta videsmo od sveta.
Ali barem ne šibaše vetar.
MESTO
KOJE VIŠE NE NAZIVAM SVOJIM
Zvono
na vratima napuštene kuće,
upozorenje
je da moram poći.
Ali
nisam sakupila izmaglicu u teglu,
i
nisam ponela pisma iz fioka.
Neko
će odneti uramljene slike sa zidova,
popucaće
koža i boja će se ljuštiti,
ostaće
samo ekseri duboko zariveni u telo.
U
budućnosti ću se vratiti u okruglu sobu,
kada
ne bude eha koji ponavlja moje prazne reči,
i
kada se setim zaboravljene pesme iz filma,
pesme
koja vraća samo lepim sećanjima boju.
Do
tada uspomene čine da starim,
osećam
se nelagodno u sopstvenoj koži.
Dok
ležim na travi, razmišljam.
Zašto
ovo mesto ne mogu više nazivati svojim?

Primjedbe
Objavi komentar