Rođena
sam krajem šezdesetih godina XX vijeka u znaku strijelca, sa
podznakom u škorpiji. Žena sa velikim Ž i sretnica zbog svih
svojih karakteristika koje završavaju na –ica: strelica,
škorpijica, hejterica, blogerica, urednica, radnica, vozačica,
spremačica, lektorica, korektorica, hedonistica, nastavnica
(bosanskog jezika), instruktorica (vožnje), zaljubljenica u sve i
svašta (nikad u svakoga), naratorica, čitačica, plivačica, horska
pjevačica, smaračica, spisateljica, a za kraj ostavljam svoje
najdraže zanimanje koje još nikad nije dobilo ženski naziv sa
nastavkom –ica, a to je: „prevodilica“ za engleski jezik–
naime, mnogo godina se
bavim simultanim i konsekutivnim prevođenjem, a vrijedno se bavim i
lekturom, korekturom i uređivanjem tekstova. Članica tuzlanskog
ženskog Ansambla sa najdužom tradicijom u Tuzli „Iskre“ (glas:
mezzosopran sa sopranom). Članica multimedijalne grupe „Lucido“,
uvijek rado učestvujem u svim projektima i radim na promociji
knjige, kulture i lijepe riječi kroz mnogobrojne izdavačke projekte
i književne susrete. Životni moto: „Ako isključiš srce, nisi u
pravu čak i kad si u pravu“ (Igor Kolarov)
OJ,
JESENSKE DUGE NOĆI...
Htjela
sam ti reći da jeseni volim
više
no druga godišnja doba.
Sretnom
me čine zalazak sunca,
sve
boje lišća i ptica seoba.
Zapjevat
glasno tebi sam htjela:
„...ooooj
jeeeseeeenske duuugeee nooooćiii ooooj“
u
krevetu toplom od strasti i snova
dok
prsti klize niz vrat, niz grudi i niže prema...
...
ta luda slova...
Htjela
sam ti reći da jesen nije
Ni
mjerilo stanja, ni spona za sutra
S
jeseni, melanholično, čežnja se javlja
I
sjeta se razliva polako, iznutra
RAZORUŽANA
Slova
su
gotovo
sve
što
imam
ovih
dana.
Svako
slovo je kod
za
milion malih poruka - oku nevidljivih,
milion
slutnji – u bolu ostvarenih....
njima
nečujno klepećem i bespomoćno mašem,
gube
se i izviru kao ponornica iz magle i tmine
Oblik
sjećanja poprimaju.
Sjećaj
me se samo za mene izmišljenim riječima,
Pamti
me mirisima i snježnim paperjastim nijansama...
Idi
spavati, jer u snovima ćemo se možda opet sresti.
Uninat
ću te na jastuku osmijeha, pokriti toplinom svoga pogleda.
Sjećaj
me se zvjezdanim kilometrima,
milujući
svaki dio pređenog puta.
Dok
krajlolike premazujem bojom tvojih očiju
I
prelazim suptilno-izvezen most tvojih godina,
Protegnut
nad svim našim trivijalnim tajnama.
Voli
me slovima,
jer
slova su
zapravo
sve
što
imam
ovih
dana...
KAD
BLJESNE RAZUMA MALO
Iza
slova, iza svađe,
iza
riječi i ekstaza,
iza
smijeha,
grča,
suza,
iza
staza i bogaza,
uz
sve boli i tišine,
uz
miline što se roje
nježnim
bilom
tople
nade
razliva
se
nešto
moje....
Nije
pjesma, niti proza,
nije
život, ni san nije...
Iluzija?
Tlapnja?
Čudo?
Iskrzane
fantaziije?
Ne
znam otkud, šta me snađe,
kako
dođe i kad prije?
Možda
zvijezde,
svemir,
sudba,
šejtan,
melek
il'
hurije
znaju
ko smo,
kud
smo pošli,
da
l' je karma,
il'
– šta li je?
aj lov ju
OdgovoriIzbriši